Pravo na različitost!

Pravo na različitost!

Nedavno je obilježen Međunarodni dan tolerancije. Točnije 16. studenoga, a koji se obilježava od 1996. godine kada je Opća skupština Ujedinjenih naroda pozvala sve svoje članice na obilježavanje dana poštovanja i uvažavanja drugačijih, u skladu s Deklaracijom o načelima tolerancije UNESCO-a iz 1995. godine koja definira toleranciju ne samo kao moralnu dužnost, već i pravnu i političku obvezu za pojedinca, društvene skupine i države. Proglašenjem Međunarodnog dana tolerancije UNESCO je skrenuo pažnju na brojne međunarodne akte koji se tiču ljudskih prava što uključuje Konvenciju o građanskim i političkim pravima, Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacija žena, rasne diskriminacije te Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

Definicija tolerancije

Tolerancija se Deklaracijom definira i kao instrument koji naglašava potrebu za stvaranjem zakonskih okvira koji bi trebali jamčiti jednakost postupanja prema pojedincima i izjednačavanje mogućnosti društvenih skupina i pojedinih osoba u društvu u svim životnim aspektima poput zdravlja, obrazovanja, stanovanja, zapošljavanja i dr.

Postoje brojne definicije tolerancije od „Tolerancija je poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi. Ona je zasnovana na znanju, otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenju. Tolerancija je harmonija u različitostima. To nije samo moralna dužnost, to je također politički i zakonit zahtjev“, do definicije da je „Tolerancija odgovornost koja nosi ljudska prava, pluralizam, demokraciju i vladavinu zakona. Ona uključuje odbacivanje dogmatizma i apsolutizma i potvrđuje standarde postavljene u instrumentima internacionalnih ljudskih prava“.

Iz svega navedenog zaključuje se kako su glavne karakteristike tolerancije razumijevanje i poštovanje drugih sa svim njihovim različitostima u odnosu na nas.

Značenje riječi tolerancija

Tolerancija vuče korijene iz grčkog jezika, a podrazumijeva podnositi, uvažavati tuđa mišljenja i stajališta. Tolerancija uvažava tuđe stavove i ideje te način života. Podrazumijeva sposobnost prihvaćanja drugih oko sebe, a to znači i prihvaćanje razlika u svim njezinim oblicima. Razlike mogu biti prisutne zbog rasnih ili spolnih pitanja, političkih stajališta, vjerskih uvjerenja. U današnje moderno, digitalno doba, te razlike podrazumijevaju i boju kose, stil odijevanja pojedinaca, odabir materijalnih stvari poput mobitela, modnih dodataka i ostalih.

Ciljevi tolerancije

Ciljevi tolerancije su mnogobrojni, od promicanja uzajamnog poštivanja i razumijevanja do kreiranja društva jednakih mogućnosti i socijalne solidarnosti. Tolerancija za cilj ima odgovarajućim mjerama stimulirati mlade za aktivno sudjelovanje u rješavanju kako vlastitih tako i društvenih problema. Poticati obrazovanje i djelovanje koje gradi civilno društvo s jedne, a s druge strane njeguje mirno rješavanje sukoba, te suradnju i poštovanje među različitim narodima. Tolerancijom se pokušava spriječiti sve oblike nasilja, rasizma, ksenofobije, a poticati uvažavanje različitosti, poštivanje prava svih ljudi.

Tolerancija se uči

Nitko od nas ne rađa se tolerantan. Ili netolerantan. To naučimo. S godinama. U obitelji. U sredini u kojoj živimo. Među ljudima s kojima živimo i s kojima se družimo. Veliki značaj u tome postoji još u najranijoj dobi. Već kao djeca učimo se biti tolerantni gledajući i učeći od svojih roditelja, obitelji, a kasnije i od svojih učitelja, prijatelja. Stoga je važno da roditelji postanu svjesni svojeg utjecaja na djecu i kako njihovo mišljenje jednog dana može postati mišljenje njihove djece. Djeca uče od roditelja, kopiraju svoje roditelje. To u pravilu znači da ukoliko su roditelji netolerantni prema različitosti drugih ljudi i dijete bi moglo kasnije u životu imati isto mišljenje. U pravilu. Jer uvijek postoji izuzetaka. Djeca sama, kao odrasli, mladi ljudi, zaključuju što je dobro, a što nije pa iz toga razloga donose sami, svoje vlastite zaključke, a koji se onda mogu razlikovati od mišljenja i zaključaka njihovih roditelja.

Pravo na različitost

Biti tolerantan ne znači da prihvaćamo nepravdu. Biti tolerantan znači biti slobodan. Znači prihvaćati druge ljude oko sebe. Prihvaćati različitosti koje su prisutne između nas. Biti tolerantan znači držati do svojih uvjerenja, ali i uvažavati tuđa bez obzira bila ista ili različita od naših. Svi se mi razlikujemo i ne postoje dvije identične osobe. Razlikujemo se po običajima, vrijednostima, navikama, sposobnostima, jeziku, nacionalnoj pripadnosti, sportskom timu, boji kose. Razlikujemo se po svemu i u svemu.

Problem nastaje kada nismo spremni prihvatiti i dopustiti tu različitost između nas. Dopuštamo da predrasude odrade svoje i osudimo osobu prije nego li smo je uopće upoznali. U nama prevladavaju strah i nesigurnost. Strah od nepoznatog, od različitosti. Iracionalan strah ne dovodi do ničega nego li do sukoba. Jer netolerancija izaziva sukob. Sukob koji kasnije može prerasti u nešto puno više, puno teže i lošije, ako ga se ne suzbije što ranije. Pa umjesto da naučimo nove stvari i nove vrijednosti, mi diskriminiramo ono što nam je nepoznato. Jer je tako lakše. Jer je tako jednostavnije.
Uvažavanjem i učenjem o različitostima drugih učimo o stvarima koje su nam nepoznate, koje ne razumijemo i tako se učimo prihvaćati različitosti. Učiti kako biti tolerantan, izgrađujemo naš osobni rast i razvoj kao osobe. Postajemo osviješteni o različitostima koje su prisutne u našoj svakodnevici.

Udruga PaRiter

Prije nekoliko godina u Rijeci nije postojala organizacija koja bi bila usmjerena na aktivizam, ljudska prava, a specifično na ženska prava. No, kako je u gradu postajala potreba za organizacijom koja bi okupila aktiviste i razbila pasivno okruženje, 2014. godine osnovana je udruga PaRiter. Misija udruge PaRiter je promicanje ljudskih prava, kulture nenasilja, tolerancije, prava manjina i rodne ravnopravnosti povezujući neformalno obrazovanje, istraživanje i aktivizam.

Želja je udruge aktivno djelovati u lokalnoj zajednici te utjecati na stvaranje aktivnog građanstva. Tako u radu s mladima koriste metode neformalnog obrazovanja, forum teatar te živu knjižnicu. Kada je riječ o ženskim pravima, posebice radnim i reproduktivnim, kroz različite aktivnosti poput tribina, filmskih večeri, konferencija, javnih akcija i radionica, udruga radi na osvještavanju javnosti i izgradnji društva koje drži do ravnopravnosti, ali i solidarnosti. Novost u udruzi PaRiter je besplatno savjetovalište za žene u području reproduktivnih prava.

Živa knjižnica

Udruga PaRiter uvelike radi na razvoju tolerancije, odnosno, na suzbijanju netolerancije. Iz toga razloga kao jednu od svojih aktivnosti, provodi metodu naziva Živa knjižnica. Živa knjižnica nastala je 2000. godine u Danskoj s ciljem prevencije nasilja, a djeluje kao i svaka druga knjižnica: čitatelji posuđuju knjigu na ograničeno vrijeme, a jedina razlika je što su u ovom slučaju knjige ljudi, točnije, pripadnici diskriminiranih i stigmatiziranih društvenih skupina.

Čitatelji i žive knjige ulaze u osobni dijalog koji traje 20-30 minuta, a za vrijeme kojih čitatelj može postavljati pitanja. Živa knjižnica čitateljima daje mogućnost razgovora s osobama s kojma se možda nikada nisu imali priliku susresti. Omogućuje im da preispitaju svoje stavove, osvijeste svoje predrasude, da se suoče s njima te da nauče nešto novo.

S druge strane, osobama koje su u ulozi žive knjige daje priliku da zauzmu javni prostor i progovore o svojim iskustvima diskriminacije te pomognu građanima da razbiju predrasude i stereotipe te tako doprinesu izgradnji uključivije i otvorenije zajednice

Karakteristike Žive knjižnice

Udruga PaRiter organizira javne i školske žive knjižnice, i dosad su ih proveli više od 15 na području Primorsko-goranske županije. Iskustva sa živim knjižnicama samo su pozitivna. Javne žive knjižnice su otvorene za sve zainteresirane građanke i građane te tom prilikom veoma uspješno surađuju s Gradskom knjižnicom Rijeka koja je udruzi ustupila svoj prostor. Školske žive knjižnice su pak namijenjene isključivo učenicima/ama srednjih škola te su zatvorene za javnost.

Neke od živih knjiga koje su dosad ugostili su Romkinja, beskućnica, osobe s invaliditetom, majka djeteta s poteškoćama u razvoju, muslimanka, panseksualna osoba, biseksualna osoba, transrodna osoba i brojne druge.

Kao dvije važne karakteristike Žive knjižnice spominju se osobni kontakt i dijalog koji osiguravaju samu njezinu učinkovitost. Sve ono što se čuje o Romima, transrodnim osobama, beskućnicima i ostalima putem medija ili iz okoline, od vršnjaka, u svakodnevnim razgovorima, u živoj knjižici se pokušava secirati i te stavove preispitati u razgovoru sa živom knjigom.

Koraci Žive knjižnice

Prije održavanja živih knjižnica potrebno je proći neke osnovne korake. Primjerice, sve osobe koje se jave za sudjelovanje u živim knjižnicama, u ulozi prevoditelja/ice, knjižničara/ke ili žive knjige, prolaze intervju i trening kako bi bili/e spremni/e sudjelovati i kako bi znali/e što mogu očekivati volontiranjem u živoj knjižnici.

Kada su u pitanju školske žive knjižnice, one su također važne jer se učenici i učenice kroz program redovne nastave nemaju prilike susresti s osobama često diskriminiranih skupina. Primjerice, ne mogu čuti s kojim se sve preprekama susreću slijepe osobe, što znači biti transrodna osoba i drugo. Metoda živih knjižnica u školama je interaktivna te se razlikuje od klasičnih satova u srednjoj školi pa je i sam dolazak živih knjiga, tj. prekid s konvencionalnom nastavom osvježenje za učenike.

Djelatnici i djelatnice škola i učeničkih domova s kojima udruga PaRiter surađuje prepoznali su ovu metodu kao iznimnu korisnu i potrebnu te se njihova međusobna suradnja kontinuirano nastavlja.

Također, udruga PaRiter je neprestano u potrazi za novim živim knjigama i ovim putem pozivaju sve koji/e misle da bi mogli sudjelovati u ulozi žive knjige da ih kontaktiraju.

Knjiga utisaka s javnih živih knjižnica:

„Iskustvo koje preporučujem svima, da se susretnu možda baš sa svojim predrasudama!“

„Iskustvo koje uistinu nemam s čime usporediti. Osjećam da sam dobila nešto divno što prije pola sata nisam imala.“

„Bilo je jako korisno za mene i moje učenike. Vrlo zanimljivo i potrebno.”

Kako se boriti protiv netolerancije? Protiv diskriminacije? Protiv svih stereotipova i strahova? Znanjem! Jedino ćemo znanjem dobiti ono pravo socijalno, solidarno društvo. Jedino pomoću znanja postat ćemo socijalni, solidarni i tolerantni prema različitostima. Svatko od nas ima svoj vlastiti sustav vrijednosti i kada taj sustav ispravno posložimo, kada shvatimo sami sebe i strah koji osjećamo, počet ćemo shvaćati i druge oko sebe. Potrebno je upoznati samoga sebe kako bismo bili sposobni upoznati i druge. U trenutku kada shvatimo tko smo i što smo i kada prevladamo strah, bit ćemo spremni prihvatiti druge sa svim njihovim različitostima. Ipak, potrebno je prvo osobu upoznati da bismo saznali kakva je zapravo.

Tekst: Jelena Hrkač, volonterka Udruge SMART.