Sandra Vidović, inače profesorica hrvatskoga jezika, počela je raditi u školskoj knjižnici, misleći kako će joj to biti samo odskočna daska prema učionici i podučavanju hrvatskog jezika. No, nakon 20 godina ona je i dalje u knjižnici, a želja za učionicom polako je nestala. Sama otkriva kako se ne vidi više kao profesorica u učionici gdje bi trebala slijediti plan i program, već joj je važnija sloboda koju joj omogućava rad u knjižnici. To se odnosi na različite projekte i aktivnosti koje vodi, a među ostalim i Volonterski klub Prve riječke hrvatske gimnazije.
„Knjižničarstvo je postalo veoma nezgodna struka s obzirom na čitanje, a da bismo ga prikazali korisnim, potrebno je osmišljavati razne projekte i aktivnosti.“
Odakle uopće želja i motivacija za volontiranje? Sama objašnjava kako je razmišljala da je razlog taj što joj je suprug u invalidskim kolicima pa da ju je možda to privuklo da pomogne ljudima kojima je pomoć potrebna. No, kako kaže, shvatila je da to ipak nije tako. Već kao mala imala je razvijenu empatiju u sebi upoznavši dvije žene s petero djece koje su živjele u njezinom susjedstvu te plaćale iznajmljen stan i zbog te spoznaje bilo joj je teško i žao tih žena.
Osnivanje Volonterskog kluba
Sandra za sebe kaže kako voli učiti nove stvari te je iz toga razloga 2009. godine prvi put završila edukaciju o menadžmentu volontera u Volonterskom centru udruge SMART na kojoj je dobila potrebno znanje. Zahvaljujući edukaciji, upoznala je ljude iz različitih organizacija koji su tražili volontere te se odlučila upustiti u avanturu volonterskog kluba u školi. Objašnjava mi kako su i ranije imali razne humanitarne akcije u školi, no, htjela je vidjeti može li se volontiranje uvesti i usustaviti u sustav obrazovanja.
„Uvijek me zanimalo što volontiranje donosi svakome od nas.“
U isto vrijeme te 2009. godine dobili su i nagradu Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za projekt koji je prijavila, a koji joj je omogućio da s učenicima odradi kreativne radionice na kojima su izrađivali božićne ukrase te ih prodavali na božićnom sajmu u školi, a novac su iskoristili na kupnju poklona i ostalih potrebnih stvari za Dom za djecu i mlade Oštro u Kraljevici.
Aktivnosti Volonterskog kluba
Tijekom 10 godina koliko klub traje, jako je puno mladih ljudi prošlo kroz njega, trenutno klub broji 30-40 aktivnih članova – učenika. Govori mi kako ima i podršku kolega u volonterskim aktivnostima koje uključuju vožnju učenika te kako je i školska psihologinja također završila tečaj menadžmenta školskog volontiranja pa se može i na nju osloniti kada je to potrebno.
Postoji nekoliko aktivnosti kojima se kontinuirano bave i u kojima volontiraju dugi niz godina. Posljednjih desetak godina učenici su kontinuirano volontirali u Domu za djecu i mlade Oštro. Zatim je tu Socijalna samoposluga „Kruh sv. Elizabete“ gdje bi sudjelovali u njihovim tjednim akcijama, ali i dva puta godišnje u akciji Mladi protiv gladi. Nadalje, kontinuirano sudjeluju i volontiraju u azilu za pse „Društvo za zaštitu životinja Rijeka“ te u udruzi Za bolji svijet. Također, napominje Sandra, kako se učenici dosta samostalno angažiraju oko volonterskih aktivnosti pa tako završavaju tečajeve za tete pričalice udruge Portić, ali i oko jednokratnih aktivnosti poput otvaranja Europske prijestolnice kulture u Rijeci.
„Treba raditi s učenicima i stalno ih motivirati.“
Učenici i volontiranje
U razdoblju brzih promjena i ubrzanog načina života gdje nove tehnologije i društvene mreže prevladavaju svakodnevno i zaokupljuju nam živote, malo je slobodnog vremena koje bi ljudi posvetili drugima. Zanimalo me kakva je situacija po tom pitanju s učenicima u školi? Imaju li slobodnog vremena? Žele li pomoći? Kakva su njihova stajališta o volontiranju?
Sandra mi otkriva kako ima različitih situacija. Od početnog razmišljanja zašto bi nešto nekome radili besplatno i gubili vrijeme do situacija kada to rade jer su shvatili da bi im to kasnije dobro došlo kod prijave na fakultet, do onih koji zaista vole volontirati. No, ono što se dogodi na kraju, objašnjava mi Sandra jest da oni sami uživaju u tome i ne gledaju na to kao na volontiranje. „Potrebno im je ponuditi aktivnosti koje vole jer ih tako nije teško motivirati“ govori Sandra.
U kojim aktivnostima učenici najviše vole volontirati, Sandra odgovora kako je nekada veliki interes bio za dramsku grupu, no, više ne jer se afiniteti mijenjaju. Objašnjava mi kako se učenici sami opredijele u kojim područjima žele volontirati. Nekima je to rad s djecom s teškoćama, nekima u već ranije spomenutoj udruzi Za bolji svijet koja ima misiju nositi radost i veselje u svijetu u kojem žive i rade, a u sklopu koje učenici uz ostale aktivnosti mogu i oslikavati zidove u vrtićima i školama. Također, vole volontirati u Azilu u kojemu imaju velike akcije dva puta godišnje, a koje se odnose na čišćenje Azila, mijenjanje pijeska i sličnih potrebnih poslova.
Vrijednost volontiranja
„Volontiranje obogaćuje pojedinca“ govori Sandra. Volontiranjem stječemo nova iskustva. Čovjek se osjeća sretno i dobro nakon što je nekome pomogao nešto napraviti. Ona sama kaže kako svoje učenike samo usmjerava u tom pogledu i pokaže im put, a da se oni sami kasnije razvijaju. Volontiranje svakome od nas otvara neke nove i drugačije smjerove od onih koje smo htjeli dotad. Otvara nam nove mogućnosti. Čini nas boljim ljudima te nas razvija psihički, fizički, ali i emocionalno.
„Svi ljudi bi se trebali okušati u volontiranju da vide kakav je to osjećaj.“
Sandra smatra kako bi društvo trebalo cijeniti i motivirati na volontiranje ne samo škole, nego i ustanove i druge udruge jer bi i ono samo od toga imalo velike koristi. Kaže kako joj nije jasno da danas netko nema volonterskog programa te kako bi svatko mogao pronaći vremena za volontiranje.
„Puno je važnije da djeca iz škole izađu kao dobri i vrijedni ljudi, aktivni ljudi s vizijom, a koja će ih kasnije dovesti do njihovog krajnjeg cilja u životu“, poručuje za kraj Sandra.
Pogledajte kratki film o volonterskom klubu 1. riječke hrvatske gimnazije, kojega je izradio Spirit, povodom dodjele nagrade “Volonteri godine”, 2016. godine.
Intervju Jelena Hrkač, volonterka udruge SMART